HISTORIJA

I ranije ste mogli procitati na stranicama ovog bloga kako smo uspjeli povezati mnoga ratom prekinuta prijateljstva starih izvidackih prijatelja. Tako nam je nedavno došla jedna e mail poruka koja je glasila: “Evo slucajno sam pronašla pricu, sjecanje, gospodina Momcila Spasojevica, o tešanjskim izvidacima, gdje spominje i mog oca Ristu Petrovica. Kako sam bila vrlo malena kad je moj otac umro, htjela bih saznati, vidjeti…ili sl.neku njegovu fotografiju dobiti.” I krenula je naša potraga. Uspjeli smo povezati Lauru Kobajic iz Rijeke sa našim stalnim saradnikom Momcilom Spasojevicem iz Celinca. Kako nam je napisala Laura, “mozda Vašim malim gestom,ucinili ste , sretnim tri srca. Ja sam imala 10 godina kad je otac umro, a sestre 4 i jedna 5 godina. Nisu slijedili lijepi dani nakon njegove smrti. Ali eto tu smo , zive, zdrave i danas posebno sretne zbog spomena na nešto što smo davno potisnule”.

Uspostavljena je veza izmedu Laure i njenih sestara kao i nekadašnjih tešanjskih izvidaca. Agilnošcu Momcila Spasojevica uz pomoc njegovih izvidaca iz Tešnja, do njih su stigle neke i od sacuvanih fotografija njihovog oca. I ne samo to. Momo nam je poslao pricu koju je napisao o svom prijatelju, koju danas i objavljujemo.

RANA LEGENDA TEŠANJSKIH IZVIDACA

Ne bi se pouzdano mogao sjetiti kada sam upoznao Ristu Petrovica, ali svakako je to bilo u osnovnoj školi, odnosno nizoj realnoj gimnaziji u Tešnju. Bila su to oskudna, siromašna ali lijepa vremena. Podvornik Hamdo nam je, u školi na Donjoj caršiji, sagradenoj 1895. godine, dijelio po komad hljeba i lonce mlijeka u prahu. Kada smo prešli u zgradu bivše austrougarske zandarmerijske stanice iznad Vašarišta, to je cinila Ibrahimovca, samohrana zena koja je sama podizala dva sina.

Risto je iz svoga sela Cerovac svakog dan do škole pješacio oko pet kilometara u jednom pravcu i mislim da je bio najbolji dak. Kada je Aleksej Nejman, nastavnik srpskohrvatskog jezika, potonji cuveni novinar i reporter Radio- Sarajeva, pokrenuo list „Neven“, Risto je bio njegov urednik i jedan od najvredniji saradnika.Napisao je za njega brojne tekstove. Od samog osnivanja izvidacke organizacije u Tešnju 1957. godine, bio je njen clan i obavljao je duznost nacelnika odreda. Ucestvovao je na svim orjentacionim sreskim takmicenjima i akcijama i bio jedan od organizatora mnogih izleta i logorovanja Odreda uz svesrdnu pomoc Crvenog krsta. Pocetkom šezdesetih u Tešnju je organizovano Sresko izvidacko takmicenje u orjentaciji za srez Doboj. Mjesno krojacko preduzece „Mladost“ je tom prilikom sašilo prvih deset uniformi za tešanjske izvidace. Štab Odreda je birao deset najboljih koji ce ih prvi obuci: medu tih deset bili smo Risto i ja. Bilo je to veliko priznanje i cast. Svake godine pravili bismo izlete, recimo pješke pet kilometra do Jelaha, te onda još petnaestak kilometra vozom-cirom i uskotracnom prugom do Teslica, gdje bi se sretali sa tamošnjim izvidacima. Izlete, bivkovanja i kraca logorovanja najcešce smo organizovali na Kiseljak, mjesto izmedu Tešnja i Novog Šehera, ispod zivopisne planine Crni vrh. Kasnije sam u listu „Tabor“ objavio jednu kracu pricu pod naslovom , cini mi se, „Ljubav“, u kojoj je rijec o Risti. Radnja je jednostavna i naivna: opis ucmalosti zivota u gradicu Tešanj, jedno dugo vrelo i dosadno ljeto koje se prekida izvidackim logorovanjem na kome se dogada jedna iznenadna ljubav. Prica je slaba, tendenciozna, pocetnicka, ali mislim da je to bilo jedno od najsretnijih Ristinih ljeta.

On je bio prva generacija tešanjske gimnazija, a ja druga. Svako od nas je imao svoje društvo. Mada su se naše porodice posjecivale a i ja sam bio jednom ili dva puta kod kuce njegovih roditelja u Cerovcu, nismo se puno samostalno druzili. Risto je odlazio na omladinske radne akcije, glumio u amaterskom pozorištu i kasnije pomalo se okretao od izvidacke organizacije. Vremenom nacelnik Odreda je postao Ekrem Ajanovic Sos ( koji posjeduje Ristine fotografije), pa sam tu funkciju za dugi niz godina kasnije od njega preuzeo ja.

Risto Petrovic, rana legenda tešanjskih izvidaca, je bio najbolji ucenik tešanjske gimnazije, a narocito izvanredan matematicar, što je posebno isticao profesor Branko Peruncic, Crnogorac. Cijenili su ga i uvazavali i drugi profesori, pa i gradani malog grada u kome smo zivjeli. Bio je dominatan, što bi se danas kazalo lider u svojoj generaciji. U školu nije donosio mnogo knjiga i vjerovatno je gradivo pamtio vec na casu.

Mislim da je 1946. godište. Bio je skladno graden, kao stvoren za laku atletiku, uvijek skromno ali uredno odjeven i cist. Smedu kosu je, ako me pamcenje sluzi, cešljao na lijevu stranu. Imao je pravilne crte crnopurastog lica, oci više crne nego smede ali vrlo svijetle i radoznale. Cesto se smijao i pravio šale. Kratko receno, bio je vrlo lijep i zgodan momak i mora da se dopadao djevojkama. Imao je veliko samopouzdanje i nemiran duh i uvijek zurio „nekud drugdje“, kao da je predosjecao da nece dugo zivjeti. Drugovi su ga voljeli i uvazavali, ali najednom, u završnom razredu gimnazije, odvojio se od njih. U naš orjentalni gradic, bolje reci kasabicu Tešanj , te godine stigla je jedna mlada i vrlo lijepa uciteljica. I, pretpostavljam, buknula je obostrana ljubav. Od tada se Risto mogao vidjeti samo u dugim šetnjama s Biljanom.

Te jeseni otišao je u Sarajevo da studira matematiku i sa grupom tešanjskih studenata na sarajevskoj zeljeznickoj stanici docekao je moju gimnazijsku generaciju koja je preko Sarajeva cirom sa Bistrika išla za Dubrovnik na eskurziju.

Njegova ljubav se nekako nespretno i nesretno okoncala, naglo je napustio studije i otišao u Rijeku, gdje se zaposlio. Umro je mlad i pokopan na pravoslavnom groblju Tepe u Tešnju starom više od cetiri vijeka. Bila je to vrlo tuzna sahrana.

I , eto, ovo je dio price o mom drugu Risti Petrovicu, koga sam mnogo cijenio i poštovao.

Momcilo Spasojevic, bivši nacelnik i starješina tešanjskih izvidaca

I za kraj ovog priloga. Nismo još primili ni jednu fotografiju Riste Petrovica, oca Laure i njenih sestara, ali obecavamo da cemo to uciniti kada ih dobijemo, te ih staviti kao sastavni dio ovog priloga.

Naš saradnik Momo je na kraju napisao: “ vaše poruke vrše jednu divnu, plemenitu misiju, spajaju ljude, prave mostove medu njima. Ucinili ste zaista mnogo. Molim vas ne odustajte, ako je to ikako moguce.”

(preuzeto sa SA-izvidaci)